Ne, ovo nisu sajmovi i možemo slobodno reći kako se taj izraz rabi za svaku malo veću izložbu. Ili neki pak vašar. Niti tvrtke koje ga rade to uspijevaju organizacijski izdržati i izgraditi u neku suvislu manifestaciju, a niti uopće za sve te priredbe postoji interes društva. U Hrvatskoj tako možemo reći da ne postoji ni jedan poljoprivredni sajam. Niti Bjelovarski, niti onaj Farm show ili pak ovi što se održavaju na osječkom Pampasu. U okolnim zemljama, ni novosadski sajam više nije sajam. I to je neka lokalna izložba s velikim brojem izlagača na vanjskom prostoru gdje su vojvođanski trgovci mehanizacijom iznijeli strojeve iz svojih skladišta i lager lista. Ni ono u slovenskoj Radgoni nije baš neka priča. U biti rast kvalitete i u organizacijskom i izlagačkom smislu vidimo na sajmu mehanizacije u Budimpešti. O sajmovima u Bosni i Hercegovini da i ne govorimo. Ništa, veliko ništa.
U Bosni svaka županija ima svoje neke izložbe koje zovu sajmovima a u biti služi za promociju lokalnih politačara i čitave svite kojekkavih ministara poljoprivrede, a ima ih u BiH jako mnogo. Veliko razočaranje u svakom slučaju je ono što se događa sa novosadskim sajmom. U zatvorenim halama nešto tu i tamo ima, ali od nekadašnje prezentacije prehrambene i preradbene industrije Vojvodine i Srbije ne vidimo ništa. Dobro znamo da u toj državi postoje vinarije, mljekare, uljare, a Srbija u svakom slučaju i danas ima silose, mlinove, a zadržani su u životu i mnogi kombinati. Međutim, na tom sajmu ništa nema vidljivoga. Stvar su i ove godine spašavali trgovci mehanizacije. Iznijeli su sve što imaju u zalihama. Nažalost, rijetko se dogodi da tvornica svojim zastupnicima, dilerima, prodavateljima pošalju novu tehnologiju da izlože. A pogotovo da na tom sajmu uz takve tehnološke novitete budu i inžinjeri iz tvornice koja je proizvola stroje. Pa tako ipak najčešće strojeve promoviraju hostese i komercijalisti koji u biti za ruke hvataju moguće kupce.
U Hrvatskoj ništa bolja situacija. Ono što vidimo u Bjelovaru je također samo velika izložba zaliha mehanizacije kod hrvatskih trgovaca. Nabacana mehanizacija po otvorenom prostoru kao i u Novom Sadu baš i nije nešto što bi zvali sajmom. Istina, i Novi Sad i Bjelovar imaju publiku. Posjetitelja ima i to nitko ne može poreći. I jedni i drugi imaju zavidan broj izlagača malih proizvođača meda, lavande, povrća, ulja, rakija i slično. Toga ima. Možda će netko reći – stočarska izložba na jesenskom Gudovcu kako ja zovem taj sajam. Nema je. To je izložba stoke Bjelovarsko bilogorske županije. Nešto ima i većih uzgajivača koji stoku dovedu o svom trošku s farmi iz drugih dijelova Hrvatske. Ali to nije hrvatska izložba stoke jer Ministarstvo poljoprivrede ju ne prati kako treba. A to je da plati troškove prijevoza i veterinarske takse svakom stočaru koji doveze svoja grla. Jedno vrijeme prije petnaestak godina bio je takav pokušaj, ali samo par godina. Farm show. Sva sreća da se zove show. Izlažu članovi udruge, a ostali ne dođu. Nema tu mehanihzacije za vinogradarstvo, voćarstvo, stočarstvo, maslinarstvo pa ne možemo ni zvati mehanizatorskim sajmom. U biti jako dobra izložba ratarske mehanizacije članova jedne udruge. Za očekivati je ipak ove godine veći iskorak, a to je da će na osječkom pomoćnom, odnosnom sportskom, aerodromu biti državno natjecanje orača. A ono tu jednostavno i pripada. No, dosadašnjih godina na tom vrućem kolovoškom suncu nije bilo publike. Nije ju privukla ni prezentacija strojeva u radu, a ni trke traktora. Loše je to bilo organizirano pa je to bila zabava za izlgače a najčešća publika na prezentaciji strojeva u radu su bili vozači traktora prethodne prezentacije i vozači one koja slijedi.
Osječki sajam je vjerojatno samo ime sajam. Niti izložaka, niti publike. Mala zabava za građane Osijeka i ništa više. Ni nova uprava ništa nije napravila. Ali izgovor da taj prostor ne valja ne stoji. I tu se to sve može mnogo bolje napraviti. Nije taj Pampas tako loš. Zatvoreni prostor nije mal, jer ga ni takvog nisu u stanju napuniti. A vanjskoga ima dovoljno. Jednostavno je s autoputa i zaobilaznice pronaći sajam ali opet maksimalno možemo reći da je to izložba tri lokalna trgovca mehanizacije. Zar stvarno ne mogu ništa bolje napraviti. Nije za vjerovati da ne mogu. Pa u vrijeme kada se mehanizacija kupuje brojnim programima Ruralnog razvoja moralo bi biti bolje. Pa mogao bi neki proizvođač dovesti nešto svojih novotarija da i mi to vidimo. A ne da gledamo izložbu traktora starih dvije i tri godine, a novi su samo zato što nisu prodani u godini proizvodnje već stoje na lageru. I nove patike proizvodene prije tri godine su nove i u kutiji. Ali one nisu novi model koji se prikazuje na sajmovima.
A drugi par cipela je njihova promocija i odnos s medijima. Nigdje kao novinar ne možete dobiti nikakvu informaciju. Nekada je na bjelovarskom sajmu postojala press služba, press centar gdje ste mogli sjesti, napisati izvještaj, ostaviti svoje stvari dok po sajmu radite. Odmorite se, okrijepite. Da vam netko pripremi neke informacije. Sada to nema ništa. Isto kao na vašaru. Vašaru ne treba press služba. Kada dođete na bjelovarski sajam morate preklinjati onoga redara na ulazu da vas pusti do nekakvog kioska u sredini sajma gdje će vam dati press kartu. Onda mu se vratite nazad i uzmete svoju osobnu koju vam je čuvao da ne pobjegnete po sajmu. Sad bi se netko pitao a što će novimarima ta presica. Pa zato kada se pojavite na nekom štandu i stalno fotografirate ili im se obratite nekim pitanjem da ne misle da ste prolupali. A zašto trebaju informacije. Pa zato da znate primjerice da li netko prodaje neki stroj kao ekskluzivni zastupnik, ili ga je samo kupio u Njemačkoj i sada doveo na sajam da ga proda. Osječki sajam osim nekakve press konferencije dva dana prije nema ništa. Još stave stražare na vrata dok traje domjenak da novinari ne bi nešto pitali direktora i goste, ili ne bi pak pojeli malo kobasice s pladnja. Farm show je na suncu i u toj pržionici nikome nije palo na pamet bar da nekakav press centar stavi pod neki šator, ili bar suncobran. Nemate interneta, nema informacije. Ako poznate čelne ljude sajma možete ih pronaći po štandovima svojih firmi i onda potražiti od njih nekakvu informaciju. Ali ih morate dizati od stolova gdje su sa svojim kupcima. Čekamo da vidimo kako će biti ove godine. Sajam s toliko traktora i skupe mehanizacije u svakom slučaju trebao bi imati neke informacije. Iskreno novosadski sajam je bar zadržao to pravilo da ima prostor za rad novinara i njima osigurava stalno i svakodnevno bar kakve takve informacije. Svi vole da ih hvalimo i vole biti ljuti kada ih ne pohvalimo jer svi su uvjereni da rade nešto najbolje. Svi nešto izlože. Da li je netko zastupnik, generalni zastupnik, ovlašteni serviser, ovlašteni prodavatelj, principal ili samo ima pravo prodaje ostaje na vama da sami shvatite. To što na nečijem prostoru vidite neki brand, neku zastavu toga branda ne znači da možete reći i da su zastupnici. To samo oni znaju što su.
To što Farm show nema press službu i nije loše. To je zajednička izložba i nastup udruge prodavatelja i uvoznika mehanizacije. I možda imaju pravo. Napravili su to sami jer kada im ovi drugi poput Pampasa i Bjelovara prave sajam naplate im sve, a nisu u stanju ponuditi ni press službu, ni dobar prostor, niti promociju. Ovako bar članovi naprave sami i svatko pozove svoje kupce i vjerojatno mogu s time biti zadovoljni. Iskreno, prodavateljima ratarske mehanizacije mediji baš i ne trebaju. Danas svako selo ima 10 ratara i svaki trgovac sa svojim potencijalnim kupcima može sam komunicirati. Ali ipak, za razliku od drugih spomenutih sajmova taj show se razvija, raste i svake godine sve je bolji i bolji. Ali što je s drugima. Viroviticom, Bjelovarom, osječkim Pampasom. Dođete na sajam a nemate publike. Novinari lokalni nešto prenesu u svojim medijima, uglavnom pohvale i izvatke govora lokalnih moćnika i time su svi završili svoju priču. Skužili su u tim sajamskim kućama da je najvažnije napraviti u trenutku otvaranja priliku da se stave kamere, jer svi mediji dođu snimiti samo tih pola sata govorancije i onda odu. Poslije im sajam nikome ne treba i ništa s njega više ne izvještavaju.