Jako je lijepo gurati domaće proizvode i imati osjećaj prema radu domaćih ljudi, naših firmi i slično. Međutim i tu ima granica. Tradicionalno usjeve, nasade, ali i mehanizaciju, stoku naši poljoprivrednici osiguravaju kod domaće osiguravajuće tvrtke. No, ovako mi je rekao jedan voćar: Izgleda kao da ne želi raditi pa daju loše uvjete, čak i više od dvostruko veće cijene. Oni su potpuno okrenuli leđa našim poljoprivrednicima. 

Evo primjera, kaže on. Tražio je ponudu za osiguranje uljane repice i pšenice. Za kompletne površine koje ima, podružnica njemačke osiguravateljska kuća je ponudila 10 tisuća kuna, a za iste uvjete naši traže 45 tisuća.

Jedan drugi poljoprivrednik je prošle godine za voćnjak i vinograd tražio ponudu i na kraju je za 47 tisuća kuna osigurao kod strane kuće, a domaća mu za isto tražila 101 tisuću. A ove godine kod naših stoji u ponudi da se šteta priznaje za mraz tek nakon 10. travnja, dok kod stranaca toga nema. Priznaju i mraz i minuse koji su hrvatske voćare i vinogradare napali prije nekoliko dana. Rekao bi svojevremeno jedan poznati TV komentator - pa ljudi je li to moguće. A mi se pitamo okreću li leđa. Može sto puta biti domaće, ali sve ima svoje granice. Na istom smo tržištu i očito se nikako tome ne uspijevamo prilagoditi.

Naša tehnologija ne valja pa proizvodimo skuplje?

Nedavno je plasirana informacija i da Podravka gasi tvornicu za preradu rajčice u Umagu. Plodna istarska zemlja okupana suncem Mediterana, opravdano se može nazvati rasadnikom ovog crvenog bogatstva, a proizvodi, zahvaljujući podneblju, broju sunčanih sati i specifičnosti sastava tla, sadrže znatno veći udio likopena, β-karotena, C vitamina te minerala u odnosu na ostale rajčice prisutne na tržištu. Njihova je vrhunska kvaliteta dokazana i brojnim priznanjima. Među nagrađenima proizvodima našli su se passata, sjeckana rajčica s bosiljkom i origanom, sjeckana rajčica s maslinovim uljem i češnjakom.

No, onda ide jedno veliko "ali". Želite li pasiranu rajčice iz tvornice u Umagu morate platiti dvostruko više nego li je ono iz uvoza. A i oni vjerojatno, barem se nadamo, prodaju proizvod od rajčice. Sentimentalnosti tu kao i kod osiguranja nema. Očito je da će svatko dobro razmisliti u oba slučaja prije nego li se odluči za domaće. I onaj poljoprivrednik, voćar, vinogradar i ratar, kao i domaćica stojeći pred policom s pasiranim rajčicama.

Što je razlog svemu tome? Kod domaćeg osiguravatelja odmah mi počnu objašnjavati da je tvrtka s velikim troškovima, uhljebljivanjem i slično. A što je kod Umaga u pitanju Podravke? Nije za vjerovati da je i tamo uhljebništvo u pitanju. Naša tehnologija ne valja pa proizvodimo skuplje? Sigurno nije razlog skupa radna snaga jer skuplji je rad u Italiji, Španjolskoj ili Francuskoj odakle dolazi takva rajčica. I onda mi postane jasno da Podravka razmišlja zatvoriti taj pogon u centru Umaga jer se i ja pitam tko uopće kupuje njihove proizvode. Nagrade su jedno, a tržište drugo.

Iskreno u nagrade i ne vjerujem jer sam u posljednjih 30 godina prisustvovao mnogim ocjenjivanjima kvalitete, natjecanjima, dodjeli priznanja... Svi dobiju neku nagradu i onda to stavljaju na etikete, reklame, plakate, gdje god stignu. A jedina nagrada i mjerilo je kupac. Onaj poljoprivrednik koji se na kraju odluči za njemačko osiguranje, a ne hrvatsko, ili pak domaćica koja se odluči za talijansku rajčicu, a ne hrvatsku.

Stranci krivi ili mi sami?

Mnogo je takvih primjera. Ako idete u Konzum, znajući da taj bivši Agrokor ima svoju junad, svinjetinu i mlijeko očekujete da kada čujete da je tamo svinjetina na akciji po 18 kuna za kilogram pomislite da je to s njihovih farmi. No, nije. Iz Nizozemske je, ili neke druge zemlje, a s njihovih farmi stoji 34 kune. Normalno da običan čovjek ostane zbunjen. I sad ili ćete za tri kilograma šnicli platiti 54 kune, ili domaće s farmi Fortanove grupe i klaonice u Vrbovcu 102 kune. I opet se netko pita je li to moguće.

Nije jasna ni stalna konstatacija da te zemlje sufinanciraju da dođe kod nas. Pa kako smo mi toliko važni da jedna Nizozemska se ubi da pomogne prodaju svoje svinjetine kod nas. Ili pak da Nijemci sufinanciraju osiguravajuće društvo kako bi srušilo naše. A i da Talijani pomažu novčano njihove tvornice za preradu rajčice. Možete misliti koliko je Italiji, koja ima 65 milijuna stanovnika, važno da osvoji tržište pasirane rajčice u Hrvatskoj s četiri milijuna stanovnika.

Neka ovaj komentar dalje ostane u vidu upitnika. Ne vidim tu baš neke logike i mislim da je sad više to olinjala fraza. Počinjem vjerovati ipak da smo preskupi zahvaljujući svojim greškama, neorganiziranošću i pohlepnošću. Vjerojatno tu ima nešto i oko onog pravila velikih brojki. Valjda netko tko proizvodi pasiranu rajčicu za tržište od 65 milijuna ljudi jeftinije proizvede i za dodatnih naših četiri milijuna. No da zbog tako maloga tržišta idu svjesno u gubitak da ga osvoji i dalje izgleda nevjerojatno.